Nikad me ti nećeš gledati tamo od kuda sam te ja vidio
Kombinirajući nekoliko disciplina (multimedija, sociologija, povijest umjetnosti, pedagogija, aktivizam) i formata (radionice, predavanja, izložba) te inicirajući kreativni, transinstitucionalni dijalog između studenata u Rijeci (Akademija primijenjenih umjetnosti) i Sisku (Metalurški fakultet), putujući projekt udruge PUNKT Grad na drugi pogled u ovoj se fazi realizira kao izložba u riječkom MMSU-u, na kojoj će biti predstavljeni rezultati intenzivnih tromjesečnih aktivnosti (ožujak-svibanj 2015.), čija je osnovna ideja bila sagledati, propitati, iskusiti te zamisliti poznate i/ili moguće identitete riječkog i sisačkog urbaniteta. U suradnji s riječkim umjetnicama Nadijom Mustapić, Milijanom Babić i Petrom Mršom i umjetnikom Igorom Eškinjom, autorice projekta u Rijeci, Tanja Vujasinović i Tonka Maleković, generirale su kompleksnu umjetničko-edukacijsku platformu na temelju koje se projekt realizira ne samo u okvirima artističke produkcije, nego i kao dio nastave na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci (kolegij Interaktivna umjetnost u javnoj sferi na Odsjeku za Medijske umjetnosti i prakse) te kroz niz radionica sa učenicima lokalnih osnovnih i srednjih škola. Ova dvostruka perspektiva, koja logiku umjetničkih intervencija u javnom prostoru pokušava izmjestiti te diskurzivno problematizirati u kontekstu edukacije i pedagogije, mogla bi rezultirati heterogenom, dinamičnom i polisemičnom slikom gradova, zahvaćenih traumatičnim procesima deindustrijalizacije, privatizacije javnog dobra, deregulirane urbanizacije i revizionističkog brisanja tragova narodnooslobodilačke revolucije. Pedagogijski angažman dijelom je iste strategije prisvajanja i rekonceptualiziranja (otuđenog)[1] urbaniteta, koja performiranjem i artikuliranjem drugog pogleda na grad nastoji (os)misliti nove moduse bivanja u urbanom krajoliku. Locirajući tu drugu perspektivu na presijecištima umjetničke prakse i edukacije osiguravaju se uvjeti ne samo za iskorakom iz sigurnih zona akademije i umjetničke autonomije, već se afirmira susret s dimenzijom onog još-ne postojećeg i još-ne ostvarenog, koja je uvijek i dio fikcionalnog, odnosno utopijsko-revolucionarnog traganja za modelom i identitetom otvorenog grada. Čitanju radova nastalih u okviru projekta Grad na drugi pogled moglo bi se prići iz mnoštva različitih perspektiva: onih analitičkih, ukorijenjenih u kritičko-teorijskom naslijeđu konceptuale sedamdesetih (strukturalnih, konstruktivističkih te dekonstrukcijskih), angažirano-artizanskih i aktivističkih koje prepliću korijene suvremene umjetničke prakse od Bourriaudove relacione estetike preko dematerijalizacijskih praksi u umjetnosti sa situacionizmom i društveno angažiranim artivističkim praksama devedesetih. Zatim poetsko-estetskih praksi kasnih šezdesetih koje prati ushićenje novim medijima među kojima su video i fotografija te istrajnog višestoljetnog dekorativnog meinstrima dirigiranog zakonima tržišne potražnje. Međutim, što se događa ukoliko čitanje ovih radova ne situiramo u niti jednu od ponuđenih jezičkih tj. semantičko-diskurzivnih matrica? Ne (samo) iz razloga da bi se izbjegla mogućnost (ne)afirmativnih i eklektičnih intepretacija, budući je danas binarno “čitanje” umjetnosti te jednako binarno (tekstualno) kritiziranje recept za skretanje pozornosti i samopreporučanje, već kao puki misaoni eksperiment – čitati umjetničke radove istim onim mehanizmom koji oni (i projekat u novome kontekstu) proizvode, odnosno koji se ovim projektom uspostavlja. Točnije, čitati radove mehanizmom drugog pogleda dok se on istodobno uspostavlja. U tom bi smislu bilo korisno prvo razumjeti što bi to bio mehanizam drugog pogleda? Koje bi bile njegove implicitne, a koje eksplicitne politike? U kojem bi se simboličkom registru one mogle identificirati i s kojim bi modusom subjektivnosti korespondirale? Tragom očiglednosti, ali ne i bez izvjesnog iznenađenja na kraju misaonog procesa, moglo bi se reći da je drugi pogled onaj koji nije prvi, odnosno, onaj koji dolazi poslije prvog – onog “bačenog”, letimičnog, površnog. Onog koji ostaje na površini stvari. Drugi bi pogled, tada, bio onaj “ponovan”, onaj koji se vratio, onaj koji okom pokušava misliti (ponovno), razarajući očiglednosti i rutinu. Onaj koji (bi trebalo da) prethodi odluci, ne ostajući nužno u sferi vidljivog/pojavnog. No, što bi tada mogla (sve) označiti sintagma “grad na drugi pogled”? Da li je to perspektiva? Ako je, koja bi to perspektiva mogla biti? Je li uopće posrijedi samo jedna perspektiva? Ili se, pak, radi o slici izmaknutoj iz linearnog i centralnog očišta, slici (grada) koja se rastvara u heterogenom polju motrišta, čije su relacije nestabilne i decentrirane,[2] a okviri mnogostruki, interpretativno odloženi i intersubjektivno (za)komplicirani? Suprotstavljanjem popularne sintagme francuskog filozofa i psihoanalitičara Jacquesa Lacana, koja kaže: “Nikad me ti ne gledaš tamo gdje te ja vidim”[3], naslovu projekta “Grad na drugi pogled” – a koje u naslovu ovog teksta postaje Nikad me ti nećeš gledati tamo od kuda sam te ja vidio – htjela se mapirati (oprostoriti i ovremeniti) diskrepanca između onog koji gleda i onog koji je gledan, to jest, između onoga koji gleda i onoga što biva gledano. U kontekstu projekta, nastojala se, dakle, shvatiti potpuna obmana u dijalektici oka i pogleda: (ne)postojanje točke koja bi dokinula distancu nadziranja, razmještajući gledatelja i gledanog duž ose jednakosti i ravnopravnosti, a ne više u topografiji nadmoći i hijerarhije vlasti. Nemogućnost gledanja (mjesta) s kog se vidi prostom promjenom smjera pogleda. To jest, nemogućnost pogleda u/na sebe s leđa. U tom bi se smislu moralo ohrabriti i (čak) posumnjati u vjernost drugog pogleda kao onog (pogleda) koji misli. Ali, ako je tako, što bi tada (sve) mogao biti drugi pogled (na grad)? Usudimo li se hrabro nastaviti putem ovog misaonog eksperimenta u kome nas je Lacan već na samom početku uvjerio da se bačeni pogled (ka van) već i uvijek mimoišao sa vidom (vidi se unutra!), možemo li zaključiti da pogled nije kadar autoreflektirati svoju poziciju? Ako je tako, tada se moramo drznuti još jedan korak dalje – da projektom odabrani medij videa upravo nije mogao biti niti jedan drugi umjetnički medij sem onoga koji pocrtava i naglašava upravo ovu (ne)moć pogleda. Ako k tomu dodamo i svu kompleksnost politika grada te slojevitost i sveprožetost urbanog tkiva, zaključak koji se nameće vodi nas ka ultimativnoj nemogućnosti da se gradu pristupi (samo) pogledom. Pa bio on i drugi. No, da li je (baš) tako? U ovako naznačenoj i destabiliziranoj konstelaciji, urbano se polje može misliti kao arhitektonsko insceniranje relacija moći i nejednaka distribucija suvereniteta/subjektivnosti, čije su implikacije povlašteni, odnosno razvlašteni pogledi onih koji se s klasnih, rodnih ili nacionalnih margina uzaludno trude uzvratiti pogled i kontrirati pogledu suverena pozicioniranog u centru spektakla. Strateška (i metodološka) odluka da se većina radova izvede u mediju videa tj. da se nepoznato grada (ali i grad kao nepoznato) podvrgnu videografskoj operaciji i multimedijalnoj opservaciji, trebalo je osigurati medijatizirano iskustvo digitalnog, distanciranog i distorziranog pogleda, koji će narativno kružiti između umjetnica i njihovih radova i koji će biti komunikativna osa oko koje će se događati edukacijsko-estetski (kontra)transfer[4] između mentora, studenata i učenika. Pa ipak, jesu li time ostvareni epistemološki, estetski (i politički) uvjeti, na temelju kojih bi se moglo zaključiti o imanentnoj drugosti pogleda na grad, nagoviještenog projektnom metodologijom? Drugim riječima, može li se ista ona tehnologija i isti oni medijski dispozitivi koji neoliberalni grad svakodnevno fragmentiraju[5], alijeniraju i komodificiraju, performativno/konceptualno subvertirati, tako da se umjesto konzumerističkog i narcisoidnog zrcaljenja, inscenira i artikulira pogled koji ne žudi, koji u svojem događaju gledanja drugost grada ne reducira na fetiš neutažive i utržive[6] želje? Napokon, gdje je u ovoj skopičkoj ekonomiji mjesto grada? Je li (g)rad tamo gdje ga vidim ili je on uvijek negdje drugdje, negdje gdje ga je svaki pogled (ma koliko medijatiziran i videografski hipereksponiran bio) već promašio? Ako se složimo sa Sartreovom i Merleau-Pontyijevom tvrdnjom o objektivizirajućem i uzvraćajućem pogledu Drugog, što bi se dogodilo kada bi se uloge zamijenile, kada bi drugi pogled na grad, zapravo bio pogled (iz) samog grada u umjetnike/ce, odnosno pogled grada s njegovih rubova? Točnije i sasvim do kraja hrabro: što bi se dogodilo ako umjesto nas gradu, grad nama poručuje da ga nikada nećemo gledati tamo od kud nas je on (već) vidio?
_______________
[1] Bilježeći fotografijama zgrade u trenucima (rano jutro oko 3h) kada se čini kako se sav životu njima “povukao” u snove, Igor Eškinja proizvodi začudne prizore arhitekture, koja kao da se isrcpljuje u sintagmi “betonske spavaonice.” Na taj nas način umjetnik konfrontira sa glomaznim (u određenim situacijama i oronulim) strukturama, čija zlokobna šutnja i pritajenost zrcale otuđenost funkcionalističkog stanovanja u vremenima kapitalističkog zahtjeva za hiperprodukcijom loše plaćenog rada. Problematiziranje urbaniteta u ovom slučaju neodvojivo je od sagledavanja ritmova koji suvremenu egzistenciju rascijepljuju na vrijeme rada i vrijeme dokolice.
[2] Video rad Nadije Mustapić pod nazivom Poslijepodne bez gravitacije bilježi kretanje ženske figure kroz devastirani prostor riječke tvornice Torpedo, stavljajući u prvi plan relaciju tijela i uništene arhitekture. Jukstaponiranjem različitih vizura oko akcija ljuljanja u kojoj kulminira video, multiplicira se prostorno-vremenski kontinuum, što kao konzekvencu ima i slamanje centralne točka koja u klasičnom, mimetičkom dispozitivu regulira reprezentaciju i sliku. Traganje za egzistencijalnim prostorom ovdje se inscenira kao trajektorij subjekta koji, vrludajući između dokumentarističkog i krajnje fikcionaliziranog postupka, otkriva uznemirujuće teritorije posrnule ekonomije.
[3] Lacan, Jacques, “Pravac i svjetlost”, u XI seminar – Četiri temeljna pojma psihoanalize, ITRO Naprijed, Zagreb, 1986, str: 100, 110-112.
[4] Tragom relacije mentor-student-student mentor-učenik, a u okviru radionica sa studentima i učenicima srednjih i osnovnih škola, videom su mapirane različite gradske vedute i situacije, koje su potom montirane u video radove. U ovom segmentu projekta do izraza dolazi didaktički potencijal korištenja videa, kojim se svakodnevni pogled izmiče iz rutine i omogućava drugačije sagledavanje inače poznatog krajolika. Grad kao mjesto edukacijsko-umjetničkog eksperimenta upravo je idealan topos za format radionica, budući pored svojih konkretnih fizičkih i senzualnih datosti generira i beskonačno mnoštvo (imaginarnih ili dokumentarnih) narativa.
[5] Instalacijom Horizont, Petra Mrša Rijeku promišlja kao grad bez identiteta, odnosno kao grad čiji se identitet fragmentirao i iscrpio u tranzicijsko-neoliberlanom procesu uništavanja industrije. Ipak, iako bi se njezine slike mogle čitati u melankoličnom ključu žalovanja za nekim opovrgnutim vremenom socijalizma, meditativni prizori mora, prirode i neba momenti su potencijalnosti nekog novog početka kojeg možda treba tražiti u obnavljanju kontakta s prirodnim i kozmičkim ciklusima. Važan element u recepciji rada je i zvučna kulisa koja pocrtava fantazmagoriju grada rascijepljenog između prošlosti i utopije te nadu izmješta u vibracije zvuka nekog drugog (prošlog) vremena.
[6] U Video-performanceu Pozdrav suncu, Milijana Babić ironično izvodi figuru ekonomski nestabilnog subjekta, kojem je u vremenu biopolitičkih taktika preostala još samo ogoljena egzistencija. S druge strane, čitajući rad kao suptilan pokušaj institucionalne kritike koja pozornost usmjerava ka mehanizmima nemogućnosti stalnog zaposlenja, u prvom je planu biopolitička svedenost na vlastito tijelo. Osim performativne dimenzije, radu je inherentan i participativni modus, koji se zrcali u mogućnosti da posjetitelji uzmu umjetničine upute te se i sami suoče sa stereotipnim opravdanjima nezaposlivosti.
gradnadrugipogled.wordpress.com 